ponedjeljak, 12.03.2007.
NASTANAK I RAZVOJ EGIPTOLOGIJE
-zahvaljujen prekrasnin priručnicima koji ce mi pomoć da napisen ovaj post. grrr
Godine 1798. Egipat je zauzeo Napoleon Bonaparte. Ubrzo je organizirao istraživačku ekspediciju na čelu s Dominique Vivantom Denonom koja je prikupila i nacrtala broje egipatske spomenike. Između 1809. i 1813. izlazi 24 sveska La Description de l'Egypte gdje su objavljeni rezultati istraživanja. To je prvo reprezentativno djelo egipatske povijesti o kojoj se dotada gotovo ništa nije znalo U isto vrijeme slučajnim otkrićem kamena iz Rosette 1799. g. stvoreni su temelji za razvoj egiptologije.
Na početku istraživanja nisu vođena stručno, a mnogi spomenici su se krijumčarili u europske države.
U tome ranom razdoblju posebno se istaknuo talijanski pustolov Giovanni Battista Belzoni.
Prijelomna godina za znanstveno bavljenje egipatskom baštinom bila je 1822. Tada francuski lingvist i prvi egiptolog Jean-François Champollion otkriva tajnu egipatskog pisma - hijeroglifa. Svoje otkriće objavio je čuvenom Lettre a M. Dacier rélative a l’alphabet des hiéroglyphes phonétiques u kojem je objasnio svoje metode. Godine 1826. osnivao je i egipatsku zbirku muzeja Louvrea u Parizu. Ipak Champollion za svoga života nije dobio puno priznanje za svoje rad. Umro je od srčanog udara nedugo nakon što je završio pisanje riječnika egipatskog jezika i njegove gramatike. Svojim se radom na dešifriranju hijeroglifa istakao i Thomas Young.
Jean-François Champollion
Nakon dešifriranja hijeroglifa javljaju se mnogi zaslužni istraživači egipatskih starina na čijim je temeljima stvorena današnja egiptologija. Trebalo je proći više od dva desetljeća za slijedeći veliki korak u razvoju egiptologije. Godine 1842. njemački lingvist i egiptolog Karl Richard Lepsius odlazi na istraživačku ekspediciju financiran od strane Prusije. U razdoblju od 1842. do 1845. Lepsius obilazi spomenike, crta njihov izgled i bilježi njihove natpise. Vratio se u Prusiju s brojnim spomenici i vrijednim zapisima. Rezultate istraživanja objavio je između 1849. i 1859. pod nazivom Denkmaeler aus Augypten und Aethiopien. Godine 1865. postavljen je za prvog kustosa Egipatske zbirke muzeja u Berlinu.
François Auguste Mariette
Među istraživačima sredine XIX. stoljeća posebno mjesto zauzima Françoisa Auguste Mariette (1821. - 1881.). On je sredinom XIX. stoljeća osnovao centralnu muzejsku instituciju u Egiptu - Muzej u Bulaqu (od 1902. Egipatski muzej u Kairu). Uz pomoć egipatskih vlasti osnovao je i posebni ured koji je vodio brigu o zaštiti egipatskih spomenika čime je spriječeno njihovo neovlašteno iznošenje iz zemlje. Njega je kao kustos muzeja godine 1881. nasljedio Gaston Maspero (1846. - 1916.) čijom zaslugom su spašeni brojni predmeti od krijumčarenja iz Egipta.
Njihova istraživanja slijedili su John Gardner Wilkinson, Heinrich Ferdinand Karl Brugsch, Edouard Naville, William Flinders Petrie, Adolf Erman, E. A. Wallis Budge, F. Llewellyn Griffith, George Andrew Reisner, Heinrich Kurt Sethe , Henry Breasted, Howard Carter, Allan H. Gardiner, Walter Bryan Emery i u novije vrijeme čitav niz istraživača zaslužnih za razvoj današnje egiptologije. 
četvrtak, 01.03.2007.
NE DIRAJ U MRTVE
Prokletstvo egipatske grobnice?
Nikad razriješena tajna smrti, područje nedokučivo ljudskoj spoznaji uvijek će intrigirati ljudski um i poticati znatiželju. Ali, je li zaista mudro dirati u tajne smrti? Možda i ne, sudeći po prokletstvima i misterijima vezanim uz određene smrti koje su uslijedile nakon što su ljudi (očito) previše zavirili u područja koja ih se ne tiču
Tutankamonova grobnica jedina je egipatska grobnica koja je izbjegla velike pljačke
Posebno se to odnosi na misteriozne smrti oskrvnitelja posljednjih počivališta staroegipatskih vladara i uglednika. Tajne piramida i grobnica, kletve koje štite zagrobni mir ili tek puke slučajnosti? Postoje određena znanstveno argumentirana objašnjenja za te događaje, ali ona ni u kom slučaju nisu pouzdana niti dokazana.
Još su se u pradavnim vremenima ljudi bojali da će im se smrt osvetiti ukoliko budu ometali tuđe grobnice. Sudeći po moralnim zakonima svih ljudskih društava i doktrinama svih religija, umrlima treba pružiti dužno poštovanje i ne ometati njihov mir. Usprkos tome, moralni su principi oduvijek ignorirani ukoliko stoje na putu znanosti i(li) zaradi.
Jesu li zbog toga neki znanstvenici ostavili život na područjima po kojima su neumorno čeprkali? Možda se odgovor može pronaći u Egiptu. Arheolozi i pljačkaši sjatili su se u Egipat već u 19. stoljeću i od tada ga nisu napustili. Piramide su tom prilikom doživjele (i preživjele) brojne vandalizacije, uljezi su ukrali sve što su mogli pronaći u grobovima, a mnogi su predmeti pod sumnjivim okolnostima prodani muzejima i kolekcionarima.
Grobovi nisu dugo čekali osvetu: nakon što su britanski arheolozi Howard Carter i lord Carnarvon 1922. otkrili i otvorili Tutankamonovu grobnicu, pronašli u njoj nebrojena blaga i time oskrvnuli faraonovo posljednje počivalište, mora da su ujedno probudili mračne i nepoznate sile koje su mnogima došle glave. Naime, dva mjeseca nakon tog legendarnog otkrića lord Carnarvon podlegao je tajanstvenoj bolesti.
Liječnici su zaključili da je umro od uboda otrovnog komarca. George Gould, pokojnikov dobar prijatelj stigao je u Egipat da bi odao počast prijatelju, a umro je od groznice nedugo nakon što je posjetio Tutankamonovu grobnicu.
Također, radiolog koji je postavio dataciju grobnice ubrzo se počeo žaliti na jaku iscrpljenost, zbog čega je i napustio Egipat. Nažalost, u Veliku Britaniju se vratio samo umrijeti. U idućih šest godina umrlo je još 26 ljudi, a svi su oni bili prisutni otvaranju grobnice. Navodno prokletstvo poštedjelo je samo Howarda Cartera koji je umro u 'pristojnoj' dobi od 66 godina.
Željni objašnjenja vjerojatno će se načekati, budući da nije isključeno da je misterija potaknuta zakonima tržišta, jer ipak tajne privlače turiste, a turisti donose novac. Stoga je dobro imati u rukavu i pokoje prokletstvo.
srijeda, 28.02.2007.
nešto o egipatskom svijetu mrtvih
Egipćani su vjerovali da nakon smrti i ukopa svaka osoba prelazi u svijet mrtvih. Međutim, svatko je prije nastavka života morao proći veliki sud bogova. Suđenje se održavalo u velikoj prijestolnoj dvorani podzemnog svijeta mrtvih, a njegov postupak je detaljno opisan u Knjizi mrtvih. Vrhovni sudac i bog svijeta mrtvih bio je Oziris, a uz njega su na prijestolju sjedile božice Izida i Neftida. Na suprotnoj strani sjedila su četiri Horusova sina koji su bili čuvari kanopskih žara u koje su se spremali unutrašnji organi pokojnika (jetra, pluća, želudac i crijeva) nakon mumifikacije. Suci su bili lokalni bogovi četrdesetdva egipatska okruga.
Preminuli se prilikom suđenja obraćao svakome sucu, zazivajući ga imenom kako bi dokazao da ga poznaje i da ga se ne boji. Svaki preminuli morao je prilikom suđenja dokazati da je čist od svih grijeha. Tot, zapisničar bogova, zatim je na velikoj vagi vagao srce umrlog. Na jednoj strani vage stajalo je srce, a na drugoj pero, simbol božice pravde Maat.
Ako se prilikom suđenja dokazalo da je preminuli čist od svih grijeha mogao je nastaviti život u svijetu mrtvih i jedriti s istoka na zapad nebeskim Nilom. Prilikom drugog života u svijetu mrtvih preminuli je mogao ribariti, drugovati s prijateljima i uživati u jelima kojima su ga opskrbili njegovi potomci.
